Upoznali smo se pre no što smo se sreli.
Čekala sam autobus. Kiša je širokim nanosima spirala gargantuovski bulevar koji je čileo. Stajala sam na klupi pod nadstrešnicom autobuske stanice, kako me potoci što su se sjurivali ne bi skvasili. Nije bilo rastvorenih kišobrana, samo su se iza bara, lokvanja i bambusa nazirali neboderi u pesku, kao čačkalice pobodene u ratluk.
Kraj mene su stajali ljudi. Pomerila sam se da napravim mesta, premda je to bilo nepotrebno. Neko je predložio da zaboravimo autobus, zašto ne bismo kada je on zaboravio na nas, i odemo na kafu.
Šljapkajući po vodi došli smo do šumećeg srca grada. U prizemlju su se nalazili prazna samoposluga, časovničarska radnja i staklorezac koji ne seče staklo – pisalo je na vratima da je negde zaturio dijamantski rezač – već samo pravi ramove. Na spratu je bio zvrjeći bioskop i uz njega restoran. Zaseli smo za sto na terasi, dok je svet odlazio u paramparčad.
Ipak, pojavio se konobar i preporučio nam kafu od šumskog voća. Zamolila sam ga da mi napitak pripremi bez šlaga, a jedna žena mu uz osmeh kazala da njime slobodno dopuni njenu šolju.
Pričali smo kao u proleće. Razgovor se zeleneo, a ako bi se nehotice prigušio plavim, ljudi bi senke odagnavali tako što bi im iscrtavali brkove, rogove, smešne šešire, perjanice kao u viteza...
Pričalo se o svemu i svačemu. O psima i mačkama, deci i pticama, rekama i vulkanima. O ženama i o muškarcima malo, samo o onom neizbežnom.
Pošto smo popili kafu, svi su rešili da ostanu u restoranu, a ja sam krenula na stanicu. Ušla sam u autobus koji me je čekao.
Pri odlasku iz grada u ustima su mi se mešali ukusi jagode, borovnice i divlje kupine.
by Violeta Ivković © March 30, 2016.
No comments:
Post a Comment